Pad koncentracije kisika u krvi, koji se događa sa svakim zastojem disanja (ataka sleep apneje) u snu može dovesti do problema u radu srca, aritmije, povišenja krvnog tlaka pa i zatajivanja srca i moždanog udara, ali i psihičkih smetnji, smetnji koncentracije, smetnji ponašanja, razdražljivosti i sl. Glasno hrkanje koje uslijedi nakon svakoga takvog zastoja disanja u snu jedan je od simptoma bolesti koju zovemo OSAS i posljedica je postojanja zapreke strujanju zraka (udahu) u zračnom putu kroz nos i/ili ždrijelo zbog poremećene anatomije i funkcije nosa, ždrijela i mekog nepca. Zvuk hrkanja potječe od zračnog vrtloženja nastalog zbog zapreke i posljedičnih vibracija mlohavog tkiva mekog nepca i obimnih sluzničnih nabora u dijelu zračnog puta (od mekog nepca sa slabom potporom do suženog ždrijela iza korijena jezika). Mase u ždrijelu, primjerice uvećane tonzile (mandule) koje sužavaju dišni put, pridonose pojavi hrkanja. Kod djece je hrkanje gotovo uvijek posljedica uvećanih nepčanih tonzila i adenoida (tzv. treće mandule). Smetnje disanja kroz nos (upale, devijacije nosne pregrade) pridonose težem prolazu zraka kroz dišni put i hrkanju, a naglo uvećana tjelesna težina (pretilost) s masom masnog tkiva na vratu izaziva to suženje. Klinički pregled specijalista za bolesti uha nosa i grla (otorinolaringologa) utvrdit će točan razlog i mjesto zapreke disanju, provesti obradu u suradnji s neurologom (polisomnografsko ispitivanje u snu) i odrediti liječenje.

U slučaju OSAS-a hrkanje je prekidano trenucima tišine i nedisanja (apneama) u kojima se spavač trudi doći do zraka. Nakon nekoliko sekundi slijedi snažan udah praćen zvučnim hrkanjem u kojem se spavač zna nakratko probuditi s osjećajem nedostatka zraka i svjesno duboko udahnuti. Ponekad se javi i toničko-klonički trzaj ruku, nogu ili cijelog tijela, ponekad polubudan hrkač nakratko sjedne u krevetu ili čak padne s njega. Ovakvo ponašanje ometa san partnera.

Povremene atake nedisanja i hrkanja rijetke su i normalne u odrasloj zdravoj populaciji. Patološkim se smatraju one koje traju dulje od 10 sekundi i javljaju se sedam do deset puta u satu sna. Mnogi pacijenti s apneom mogu imati više od stotinu ataka od 30 i više sekundi (kod nekih traju i do 40 sekundi a bude ih i do 50 u satu, odnosno nekoliko stotina tijekom jedne noći) te tako polovicu sna mogu provesti u opstrukciji, hipoksiji (sniženju koncentracije kisika u krvi), buđenju i plitkom snu. Ti ljudi bude se s osjećajem umora, kao da se nisu naspavali, prati ih cjelodnevni osjećaj pospanosti (dnevna hipersomnolencija). Lako utonu u san sjedeći u tramvaju ili autobusu, čekaonici, čitajući ili gledajući TV pa čak i vozeći automobil, što je opasno za sve, a posebno za profesionalne vozače i pilote. Kod djece je pospanost često izražena u smislu hiperaktivnosti i asocijalna ponašanja.

Od samog hrkanja važniji je dugoročni utjecaj hipoventilacije (smanjenja volumena disanja) i napada nedisanja, koji dovode do pada koncentracije kisika u krvi (hipoksija) na koju su posebno osjetljivi srčani mišić i mozak. Javljaju se bitne promjene u koncentraciji pojedinih plinova u krvi, tj. razina ugljičnog dioksida (CO2) raste, a koncentracija kisika (O2) pada, što na dulji rok povećava rizik nastanka bolesti srca i krvnih žila. Učestala je i pojava srčanih aritmija kod gotovo svih pacijenata. Višegodišnja i ustrajna hipoventilacija dovodi do plućne hipertenzije i povećanog opterećenja srca što vodi u sistemsku hipertenziju (povišen krvni tlak) kod barem 50 posto pacijenata.

Djeca s izrazito uvećanim tonzilama i adenoidnim vegetacijama zbog mogućeg hrkanja i nastanka OSA imaju povećan rizik nastanka srčanožilnih bolesti, poremećaja razvoja i ponašanja te smetnji učenja.

na vrh